DE 
EN Od suptropske obale Crnog mora do snježnih prijevoja Velikog Kavkaza, od zabačenih planinskih sela do improviziranih prijelaza preko rijeka. Četrnaest dana u Gruziji pokazalo nam je zašto se dobra 4x4 ekspedicija ne može pripremiti samo za računalom.
Ekspedicija počinje prije nego što stignu prvi putnici
Gruzija je na karti relativno mala zemlja. Ipak, rijetko gdje na tako malom prostoru možete doživjeti toliko različitih krajolika, klimatskih uvjeta i načina života. Na obali Crnog mora dočekuju vas vrućina i suptropska klima, dok vas samo nekoliko sati vožnje dalje planinski prijevoji vode kroz oblake, bujice i snježne nanose koji ni usred kolovoza ne žele ustuknuti pred ljetom.
Upravo su takvi kontrasti razlog zbog kojeg smo Gruziju odabrali za jednu od naših skauting ekspedicija.
U Magna Expeditionsu priprema nove rute ne završava ucrtavanjem zanimljivih lokacija na karti. Navigacijski trag može pokazati gdje cesta prolazi, satelitska snimka može otkriti izgled terena, a internetske recenzije pomoći pri odabiru restorana ili smještaja. No ništa od toga ne može u potpunosti odgovoriti na pitanja koja su važna kada istom rutom trebate provesti grupu terenskih vozila.
Kakva je podloga nakon kiše? Može li se uskim planinskim putem sigurno provesti vozilo s krovnim šatorom ili teži kamper? Postoji li alternativa ako prijevoj zatvori vrijeme? Gdje je moguće kampirati, natočiti gorivo ili pronaći smještaj kada plan ne ide prema rasporedu? I, možda najvažnije, na koga se možete osloniti kada se nađete u situaciji koju nije moguće riješiti jednim klikom na zaslonu?
Zato odlazimo na teren prije nego što na istu rutu povedemo goste. Provjeravamo putove, upoznajemo lokalne ljude, tražimo pouzdane partnere i testiramo ono što se na karti često čini jednostavnijim nego što u stvarnosti jest.
Jer ekran i tipkovnica nisu isto što i blato, kiša, sunce i živi ljudi.
Naša gruzijska skauting ekspedicija trajala je 2 tjedna. Put nas je vodio od Batumija preko visoravni Javakheti i vinske regije Kaheti do zabačene Tušetije, zatim preko surovih putova Velikog Kavkaza, povijesnih gradova i planinskih sela sve do Svanetija i povratka na obalu Crnog mora.
A Gruzija nam je vrlo brzo pokazala da će ovo biti mnogo više od običnog obilaska zanimljivih lokacija.
Od Crnog mora do visoravni na više od 2000 metara
Putovanje smo započeli u Batumiju, gradu u kojem se moderno, gotovo futurističko lice Gruzije susreće s vrućinom i vlagom crnomorske obale. Odande smo krenuli prema unutrašnjosti, preko Khula i prijevoja Goderdzi, na 2025 metara nadmorske visine.
Već prvoga dana postalo je jasno da najveći izazov nisu nužno terenske dionice. Gruzijski promet zahtijeva stalnu koncentraciju, a radovi na cestama često se odvijaju uz minimalnu signalizaciju. Pravila koja bi europskom vozaču trebala olakšati prolazak kroz gradilište ponekad jednostavno ne postoje. Treba čitati situaciju, predviđati tuđe poteze i ostaviti dovoljno prostora za nepredviđeno.
Nakon planinskih pašnjaka i drvenih pastirskih koliba spustili smo se prema dolini rijeke Kobliani, posjetili manastir Zarzma i utvrdu Rabati u Akhaltsikheu. Dan smo završili kampiranjem uz rijeku Mtkvari, daleko od gradske vreve.
Takav završetak dana nije samo stvar ugođaja. Mogućnost pronalaska prikladnog mjesta za kampiranje važan je dio planiranja višednevne ekspedicije. Potrebno je procijeniti pristup, ravnost terena, udaljenost od vode i naselja te mogućnost nastavka putovanja sljedećeg jutra. Idealna lokacija za fotografiju ne mora nužno biti dobra lokacija za grupu vozila.
Sljedećeg dana čekala nas je Vardzia, veličanstveni pećinski grad iz 12. stoljeća, uklesan u stijene iznad rijeke Mtkvari. Nekadašnji kompleks imao je tisuće prostorija raspoređenih na više razina, a njegov opseg i organizacija svjedoče o iznimnoj graditeljskoj vještini srednjovjekovne Gruzije.
No, umjesto da se vratimo poznatom cestom, odlučili smo nastaviti preko planinskog masiva prema jezeru Paravani. Ondje se krajolik ponovno promijenio. Na više od 2000 metara nadmorske visine dočekali su nas hladan vjetar, osjetno niže temperature i goleme skupine vilinih konjica čije je zujanje zvučalo poput udaljenog roja dronova.
Gruzija nas je već u prva dva dana podsjetila na važnu činjenicu: ljetni datum na kalendaru ne znači mnogo kada ste visoko u planinama.
Put koji na karti izgleda jednostavno
Oko jezera Paravani prolazili smo kroz sela s napuštenim kućama i tradicionalnim krovovima prekrivenima zemljom i travom. Oštre zime, surova klima i nedostatak mogućnosti za rad ostavili su vidljive tragove na ovom području.
Nakon kratkog obilaska kanjona Dashbashi nastavili smo prema Tbilisiju. Usput smo naučili još jednu praktičnu lekciju: ni unaprijed potvrđena rezervacija smještaja ne mora značiti da će vas soba čekati. Hotel koji je mjesecima potvrđivao naš dolazak odlučio je otkazati rezervaciju jer se nismo ponovno javili desetak dana prije dolaska.
Situaciju smo riješili pronalaskom alternative, ali upravo se takva iskustva računaju tijekom skautinga. Za buduću ekspediciju nije dovoljno znati gdje se hotel nalazi. Važno je znati koliko je rezervacija pouzdana, kakva je komunikacija s domaćinom i postoji li druga opcija ako stvari krenu po zlu.
Tbilisi nas je zatim iznenadio svojom veličinom, živahnošću i modernim sadržajima. Nakon nekoliko dana planinskih cesta, prašine i kampiranja, večer u gradu bila je dobrodošla promjena. Završila je vožnjom otvorenim električnim vozilom kroz grad, gruzijskom narodnom glazbom na maksimalnoj glasnoći i pregovorima s vozačem koji je planirao posjetiti Hrvatsku i vrlo dobro znao što je rakija.
Cijena vožnje, zahvaljujući zajedničkoj temi, pala je s 200 na 130 larija.
Takvi susreti ne ulaze u navigacijske tragove, ali često ostaju među najupečatljivijim uspomenama s puta.
Od pećinskih samostana do blata uz rijeku Iori
Južno od Tbilisija istraživali smo područje oko samostanskog kompleksa David Gareja, na granici s Azerbajdžanom. Promjene plana počele su već ujutro, kada su internetske informacije o radnom vremenu dovele u pitanje posjet glavnom lokalitetu. Nakon nekoliko razgovora s ljudima na terenu pokazalo se da je kompleks ipak otvoren.
Posjetili smo i manastir Natlisbcameli, uklesan u crvenkaste stijene, gdje nas je svećenik nakon obilaska počastio lubenicom, a ženama iz naše ekipe poklonio cvijeće.
Iz pustog krajolika oko samostana nastavili smo preko poljskih putova prema rijeci Iori, gdje smo kampirali na njezinoj obali.
Sljedeće jutro čekao nas je improvizirani most sastavljen od metalnih cijevi. Izgledao je dovoljno sumnjivo da smo mu posvetili više pozornosti nego što bismo to učinili na običnom mostu. Pažljivim prolaskom ustanovili smo da je konstrukcija stabilna, ali pravi izazov tek je slijedio.
Mekan i neuobičajeno vlažan teren uz rijeku pokazao je koliko se podloga može promijeniti nakon kiše. Teški Land Rover Defender kamper zaglavio je u blatu, pa smo ga izvukli vitlom. Nakon toga ispustili smo dio zraka iz guma kako bismo povećali dodirnu površinu i poboljšali prohodnost.
To su situacije koje nije moguće pouzdano procijeniti samo prema boji podloge na satelitskoj snimci. Potrebno je razumjeti težinu vozila, vrstu guma, tlak u njima i ponašanje tla pod opterećenjem. Jednako je važno znati kada je prolazak razuman, a kada je pametnije promijeniti plan.
Nakon blata i izvlačenja nastavili smo prema Kahetiju, gruzijskoj vinskoj regiji. U Sighnaghiju, poznatom kao Grad ljubavi, ponovno su nas dočekali suhi makadami, pogled na dolinu Alazani i sasvim drukčiji krajolik.
Posjet vinariji Shumi omogućio nam je usporedbu klasične europske proizvodnje vina s tradicionalnom gruzijskom metodom fermentacije u glinenim posudama, kvevrijima, ukopanima u zemlju. U Tsinandaliju smo upoznali i povijesno imanje povezano s princom Aleksandrom Čavčavadzeom, koji je imao važnu ulogu u razvoju modernog gruzijskog vinarstva.
Gruzija nije samo zemlja planinskih putova. Ona je i zemlja duboke povijesti, iznimne vinske tradicije i kulture koja se najbolje upoznaje kada se čovjek odmakne od glavnih turističkih pravaca.
Abano: prijevoj koji se ne zaboravlja
Kaheti je bio tek uvod u jednu od najupečatljivijih etapa cijelog putovanja.
Nakon posjeta manastiru Alaverdi i vinariji Badagoni napunili smo spremnike gorivom u Pshaveliju. Prema Tušetiji nema mnogo prilika za dopunu, pa je planiranje zaliha ovdje dio pripreme, a ne usputna sitnica.
Asfalt je ubrzo nestao. Pred nama se otvorio Abano, planinski prijevoj koji vodi prema izoliranoj Tušetiji.
Put je na pojedinim mjestima toliko uzak da mimoilaženje zahtijeva pažljivo procjenjivanje prostora, a provalije uz rub ceste ne ostavljaju mnogo mjesta za pogrešku. U jednom trenutku naišli smo na mješalicu za beton koja je zbog kvara mjenjača ostala popriječena na putu. Prolazak pokraj nje, tik uz rub provalije, bio je jedan od onih trenutaka u kojima se razgovor u vozilima spontano prekida.
Nedugo zatim ušli smo u gust oblak. Vidljivost se svela na nekoliko metara, cesta je ostala uska, a lokalni vozači nastavili su se kretati tempom koji očito nije bio prilagođen našim živcima.
Nakon približno sedam sati vožnje kroz oblake, bujice i snježne nanose visoke više od četiri metra stigli smo u Omalo. Do Dartla, našeg konačnog odredišta, trebalo nam je još oko sat i pol za svega petnaestak kilometara.
Takve dionice objašnjavaju zašto planiranje kilometraže u planinama nema mnogo smisla bez poznavanja konkretnog terena. Petnaest kilometara na karti može značiti kratku vožnju, ali i nekoliko sati koncentriranog rada za upravljačem.
U Dartlu smo se smjestili u jednostavnom lokalnom objektu i napokon sjeli za večeru. U ovom dijelu Gruzije susrećete se s drukčijim ritmom života, a među najčešćim vozilima na planinskim putovima nalaze se Mitsubishi Delice s pogonom na četiri kotača.
Sljedećeg dana ostavili smo automobile i pješice se popeli prema zaseoku Kvavlo, smještenom visoko na stijeni iznad Dartla. Ondje se ne dolazi automobilom. Pogled na dolinu, kamene obrambene kule i surovi planinski krajolik vrijedi svakog koraka.
Posebno nam je ostao u sjećanju dječak od desetak godina koji je na konju vodio još dva konja natovarena potrepštinama prema zaseoku. Ono što je nama bilo neobično i gotovo nestvarno njemu je očito predstavljalo uobičajen dio dana.
Poslijepodne smo proveli uz rijeku Didkhevi, gdje smo upoznali skupinu lokalnih ljudi koji su nas odmah pozvali u svoje društvo. Čaša domaće čače pojavila se prije nego što smo stigli ozbiljnije započeti razgovor.
Takvi trenuci otkrivaju koliko su lokalni kontakti važni za putovanje. Nisu svi korisni kontakti poslovni, niti se svako povjerenje gradi kroz službene sastanke. Ponekad je dovoljno zastati, razgovarati i prihvatiti gostoprimstvo.
Povratak s planina i lekcije koje se ne nalaze u vodičima
Povratak preko Abana bio je prometniji nego uspon. Na uskim dionicama susretali smo lokalne vozače u Delicama, vozilima koja su se pokazala vrlo sposobnima za ovdašnje uvjete.
Zanimalo nas je kako se ponašaju na terenu pa smo pokušali dogovoriti kratku probnu vožnju. Prvi vozač odbio je čim smo spomenuli snimanje. Drugi je, međutim, bio naš domaćin iz Dartla, koji je pristao čim smo objasnili da nećemo snimati.
Vožnja nam je pokazala koliko su ta vozila prilagođena lokalnim cestama i koliko iskustvo vozača znači na zahtjevnim dionicama.
Na putu prema jezeru Zhinvali ponovno smo doživjeli gostoljubivost na koju se teško naviknuti. Kada smo od mještana pokušavali doznati gdje bismo mogli kampirati, jedan od njih odvezao se kući po motocikl kako bi nam osobno pokazao lokaciju. Uz obalu su nas ribari prihvatili kao da smo stari poznanici, a jedan nam je pomogao zapaliti vatru.
To je Gruzija koju nećete upoznati samo obilaskom poznatih znamenitosti.
Za organizatora ekspedicija takvi su susreti važni i iz vrlo praktičnog razloga. Lokalni ljudi često najbolje poznaju stanje na cestama, promjene vremena, pristup udaljenim područjima i mogućnosti koje nisu vidljive na internetu. Povjerenje se ne može preuzeti s karte niti kupiti jednim telefonskim pozivom.
Kada se asfalt ponovno pretvori u ozbiljan off-road
Nakon jezera Zhinvali nastavili smo prema Velikom Kavkazu. U blizini Pasanaurija napustili smo glavnu cestu i krenuli prema selu Chokhi, gdje je počela jedna od najzahtjevnijih terenskih dionica ekspedicije.
Stari most preko rijeke nije ulijevao povjerenje, pa smo odlučili prijeći rijeku izravno. Voda je bila duboka oko četrdeset centimetara, struja jaka, a dno prekriveno skliskim kamenjem.
Put je nakon toga postajao sve zahtjevniji. Više puta prelazili smo rijeku, penjali se preko kamenitih dionica i naposljetku naišli na odron koji je stvorio opasan bočni nagib. Zbog visine i težine Defender kampera postojala je realna opasnost od prevrtanja prema rijeci.
Nakon što je prvi pokušaj s Pajerom pokazao da se podloga urušava pod težinom vozila, zaustavili smo se i napravili ono što se na fotografijama ne vidi: uzeli lopate i počeli uređivati prolaz. Četiri lopate, šest pari ruku i približno sat vremena rada bili su dovoljni da stvorimo sigurniji put za nastavak vožnje.
Upravo je to jedna od ključnih razlika između vožnje po unaprijed odabranoj ruti i organizirane ekspedicije. Dobra ruta nije ona koja izgleda najdramatičnije na fotografiji, nego ona čije su mogućnosti i ograničenja razumljivi. A kada se uvjeti promijene, treba znati procijeniti situaciju i donijeti odluku koja je primjerena cijeloj grupi.
Nakon prolaska kroz Karkuchu i Achkoti stigli smo do područja Stepantsminde i nastavili prema Gergetiju, poznatom po samostanu podno Kazbeka.
Ondje nas je dočekala golema gužva zbog Mariamobe, velikog gruzijskog blagdana. Umjesto planiranog obilaska odlučili smo kampirati u blizini. Kada sam prišao lokalnoj obitelji i pitao možemo li se smjestiti u blizini njihovih vozila, odgovor je stigao u obliku čaše domaćeg vina.
Ubrzo smo bili pozvani za stol, a planirana večera iz naših zaliha postala je potpuno nepotrebna. Iako su Kazbek i samostan ostali skriveni u oblacima, večer je nadoknadila ono što nam je vrijeme uskratilo.
Sljedeće jutro dočekala nas je kiša. Mokri smo posjetili samostan Gergeti, a potom krenuli preko prijevoja Jvari prema zapadu. Zbog lošeg vremena i kašnjenja morali smo izostaviti planirani obilazak doline Truso. To je još jedan sastavni dio skautinga: utvrditi što se može uklopiti u stvarni raspored, a što je bolje ostaviti za neku drugu priliku.
Na putu prema Goriju zaustavili smo se u Uplistsikheu, drevnom gradu uklesanom u stijene, čiji počeci sežu u drugo tisućljeće prije Krista. Nakon dana provedenog u kiši, planinskom prometu i povijesnim lokalitetima, stigli smo u Gori, rodni grad Josifa Staljina.
Posjet njegovu muzeju ostavio je snažan dojam i otvorio pitanje načina na koji se povijest predstavlja. Muzej velik dio pozornosti posvećuje Staljinovu životu i političkoj karijeri, dok je teroru njegova režima posvećeno znatno manje prostora.
Na putu dalje prošli smo kroz Chiaturu, rudarski grad poznat po sustavu žičara izgrađenom za prijevoz radnika preko strmih kanjona. Stare kabine, industrijska arhitektura i dramatičan položaj grada podsjetili su nas na drukčije lice Gruzije, daleko od planinskih razglednica.
Dan smo završili kampiranjem uz jezero Shaori, okruženo šumama i planinama.
Svaneti: kada vrijeme mijenja i plan i dojam
Posljednje etape vodile su nas prema Svanetiju i Ushguliju, jednom od najpoznatijih gruzijskih planinskih naselja. Put kroz zelene planine bio je prekrasan, ali kiša je ponovno odlučila umiješati svoje prste.
Ushguli je poznat po srednjovjekovnim obrambenim kulama i položaju podno Shkhare, najvišeg vrha Gruzije. Naša očekivanja bila su velika, no loše vrijeme ograničilo je obilazak, a dojam o selu bio je podijeljen. Turizam i brza gradnja vidljivo su promijenili dio njegova nekadašnjeg izgleda.
Ipak, bilo bi nepravedno donositi konačan sud na temelju jednog kišnog poslijepodneva. Planinski krajolik može biti potpuno drukčiji kada se oblaci podignu, a iskustvo mjesta ovisi i o tome koliko mu vremena možemo posvetiti.
Zbog nevremena odustali smo od planiranog kampiranja i nastavili prema Mestiji, gdje smo pronašli hotel. Na recepciji nas je dočekao mladić koji je, čim je čuo da dolazimo iz Hrvatske, spontano spomenuo Luku Modrića i Nikolu Teslu.
Takvi susreti možda nisu razlog zbog kojeg planiramo rutu, ali često su razlog zbog kojeg je pamtimo.
Posljednjeg dana krenuli smo prema obali. Navigacija nas je u jednom trenutku gotovo trideset kilometara vodila putem ucrtanom izravno kroz riječno korito. Kasnije smo naišli na zastoj koji je uzrokovalo stado krava na cesti. U Gruziji su takve scene dio svakodnevice: životinje se kreću cestama, vozači čekaju, a promet se nastavlja kada se za to stvore uvjeti.
Za završni obilazak odabrali smo Prometejevu špilju, gdje smo se odlučili za izlazak podzemnom rijekom. Vožnja čamcem kroz niske prolaze pokazala se uzbudljivijom nego što smo očekivali, a kacige su se ubrzo pokazale vrlo korisnima.
Na kraju dana, u hotelu u Kobuletiju, dočekao nas je armenski sezonski radnik s bocom čače i jasnom namjerom da nas počasti pićem dobrodošlice. Nakon početnog opiranja i neočekivanog pojavljivanja Coca-Cole kao mogućeg rješenja, prihvatio sam domaćinovu zdravicu. Uslijedilo je i tradicionalno pravilo o tri čašice.
Bio je to prikladan završetak ekspedicije koja je gotovo svakodnevno nudila nešto što nismo mogli unaprijed predvidjeti.
Što ostaje nakon 2 tjedna?
Gruzija nas je oduševila svojim krajolicima, ali vrijednost ove ekspedicije nije samo u prijeđenim kilometrima, fotografijama ili broju posjećenih znamenitosti.
Tijekom četrnaest dana provjeravali smo pristupe, podloge, planinske prijevoje i mogućnosti kampiranja. Upoznali smo lokalne ljude, iskusili nepredvidivost vremena i prometa te vidjeli kako se planovi moraju prilagođavati stvarnim uvjetima. Neke smo dionice prošli bez poteškoća, druge su zahtijevale vitlo, lopate ili jednostavno odustajanje od prvotne zamisli.
Sve to ulazi u pripremu buduće vođene ekspedicije.
Kada gosti krenu s nama na put, ne trebaju ponovno otkrivati svaku cestu, tražiti svako mjesto za kampiranje ili tek na licu mjesta saznati da planirana dionica može potrajati nekoliko sati dulje nego što navigacija sugerira. Naš je posao unaprijed upoznati teren koliko je to moguće, razviti lokalne kontakte, pripremiti alternative i razumjeti što pojedina ruta zahtijeva od vozila i vozača.
Skauting, naravno, ne znači da možemo predvidjeti svaku kišu, odron ili zatvoreni prijevoj. Planine uvijek zadržavaju pravo na posljednju riječ. Ali znači da odluke donosimo na temelju vlastitog iskustva, a ne samo informacija s ekrana.
Gruzija je još jednom pokazala da je istinska vrijednost 4x4 ekspedicije u spoju terena, ljudi i nepredvidivih trenutaka. Od snježnih nanosa na Abanu do improviziranog mosta uz Iori, od drevnih gradova uklesanih u stijene do čaše domaćeg vina ponuđene potpunom strancu – sve su to dijelovi iste priče.
Gruzija nije samo destinacija. Ona je iskustvo koje počinje mnogo prije polaska i nastavlja se dugo nakon povratka.
A sljedeća priča već se priprema.
U proljeće 2027. Magna Expeditions planira novu skauting ekspediciju, ovaj put prema planinskim putovima i visoravnima Armenije. Istraživanje novih ruta nastavlja se, a pozivnice za sudjelovanje članova ME Kluba stižu putem naših internih kanala.
Vidimo se na sljedećoj ruti.
